dan na dar

Spavali smo kod Djoge, Z i ja. Volim jutra uz njega, ali postaje pomalo frustrirajuche sto zapravo nemamo neki prostor. Ne mislim nash, jer mi ta ideja ne postoji ni u rubnim djelovima uma. Mislim moj. Al dobro sad. Do sada smo ispijali kavu i cakulali. On kaze da je to nash najiskreniji razgovor na trijezno :) a bio je to dobar i ugodan razgovor. Iskren i ugodan razgovor.. nije li to zapravo rijetkost i dobar razlog za zadovoljstvo?!
______________________________________________________________________________
Djoga je u devetom tjednu trudnoche i ima nagle promjene raspolozenja. Ali ono sto zelim rechi je da je sa slikom bebe dosla kod doktora koji je mrtav hladan bacio letimicni pogled na snimku i rekao gotovo ironichno:" to nije beba, to je tumor.".. Ne zelim komentirati, svaki komentar bi bio suvishan.
Srechom, cijenjeni dr. nije bio u pravu.
______________________________________________________________________________
Srela sam jucher Ljubu, prijatelja iz osnovne skole. Isli smo zajedno u razred. U osmom je bio zaljubljen u mene, a negdje u prvom srednje smo chak pokusali biti zajedno... za mene bio je to tek besmislen i jadan pokushaj koji je trajao nepunih mjesec dana. Za njega nazalost puno vishe. Navodno ga je moj prekid bio ful pogodio, a to je jedna od onih informacija koje saznate nakon dugog vremenskog perioda i naravno vechinom od drugih. Ljubo je bio jedan od najlijepshih decki nashe skole, ali miran, tih, povuchen, fin. Drugim rijechima, morate iz njega gotovo iscijediti svaku rijech i kad napokon kaze nesto, trebate se josh vise potruditi da u tome nadjete ista zanimljivo, i na kraju se pitate:"Kvragu sto on to pricha i pobogu ZASTO?!!?" Uglavnom diplomirao je prvi iz nashe generacije, magistrirao kao najmladji u drzavi, nashao vrhunski plachen posao, itd. i razbolio se. Kaze mi:" Zadnje dvije godine sam po bolnicama. Imao sam rak... Rak limfnih cvorova... Sada sam bolje... Presadili su mi kostanu srz..." Gledam ga i ne znam sto bi rekla. "Cujemo se.., bok.." Zovem D-a da ga pitam sto to znachi. Naime D cvrsto vjeruje da su bolesti tek izraz naseg stanja koji se manifestira na van. Ne moramo ga nuzno biti svjesni, ali.. D mi uglavnom kaze da je to pokazatelj manjka ljubavi i radosti u zivotu. Razmisljam o tome... da me je itko pitao:"Sto mislish o Ljubi?" to bi bio moj najiskreniji odgovor: "Bez obzira sto je mlad, perspektivan, pametan i bogat on je olichenje covjeka kojem fali ljubavi i zivotne radosti."
______________________________________________________________________________
Sutra mi nadam se dolazi Kris!!!
______________________________________________________________________________
Ako pratimo lanac teznje na kraju chemo dochi na isto mjesto. Zelimo biti sretni. Zelimo biti ispunjeni. Zelimo smisao i svrhu u zivotu. Zelimo osjetiti vezu s Bogom. Zelimo da nas drugi ljudi postuju i vole. Zelimo se osjechati sigurno. To nam je svima zajednicko. Ono sto nije zajednicko je put kojim moramo prochi da bi ih ostvarili, a on ovisi o nashim osobnim iskustvima i sjechanjima. Svi zelimo na isto mjesto, ali razlichitim putevima.

________________________________________________________________________________
Vatra dushe ochituje se kroz sjaj ochiju. Sve sto kazete, osjechate ili napravite spontano kroz govor i pokrete tijela odrazava tu vatru unutar vas.

________________________________________________________________________________
Ugodnu i toplu nedjelju vam zelim...

Sanjala sam. Znam taj san, chak i predobro, i moj um pokushavao mu se oduprijeti prije nego sto se pochne razvijati. Bila sam sama, iznenada sam se nasla u malom camchichu na puchini. Znala sam sto slijedi i svim snagama sam se pokushala tomu oduprijeti. No, nisam bila dovoljno snazna. Chamac se pocheo ljuljati kako je vjetar jachao, a nisam imala ni jedra ni vesla. Gdje god bih pogledala vidjela sam samo vodu. Nije bilo nade da bi mogla doplivati do kopna. Bila sam izgubljena, sama i preplashena. Bila sam dijete. Kada sam vidjela brod koji mi se priblizava, vikala sam, nadajuchi se spasu. Za kormilom je stajao Petar i podignutom rukom mi je bacio konop. Ali prije nego sam ga mogla dosegnuti, s moje desne strane stvorio se drugi brod. Valovi su opasno ljuljali chamac. Voda mi je pljuskala u lice i uskoro sam bila sva u vodi. Bila sam uhvaćena u sredini dok su me s oba broda pokushavali dovuchi na palubu, ali su mi se isto tako oba opasno priblizavala prijetechi da me zdrobe. Nisam mogla dosegnuti Petrov konop. Valovi su me bacali po camcu dok od jada nisam zavristala i molila ga da dodje po mene. On je zatresao glavom i povukao uze. Camac se priblizio drugom brodu, valovi su bili sve jachi, dok me nisu zbacili sa chamca. Voda mi se zaklopila nad glavom, odvlacheci me u tamu.
-"Ne!"- Naglo sam se uspravila u krevetu i tresuchi se sakrila sam lice u dlanove.
-"Samo si sanjala."- pokushala sam se smiriti. "Dobro sam, nije mi nista." Glas mi je drhtao. Nisam se htjela prepustiti tom osjechaju. I prije sam se suochavala s tim snom pa mogu josh jednom. "Dobro sam, svi su dobro, sve je u redu." Izvukla sam se iz kreveta i navukla ogrtach. Upalila sam nocnu lampicu i pochela traziti cigarete. Susrela sam se sa svojim likom u ogledalu.. strasno. Bila sam blijeda, a ochi su mi bile neprirodno tamne kao i uvijek kada me je strah. Vidno sam se tresla od glave do pete i josh uvijek sam disala ubrzano. Nasla sam cigarete i uzela jednu :"To je samo san", uvjeravala sam se. Sanjam isti san vech godinama, josh dok smo Petar i ja kao par mom umu bili ne zamislivi. Vise ga ne sanjam tako chesto kao prije i tim vishe me je sada presjekao.. pojavio se ponovno nakon skoro dvije godine. Kad god to sanjam, uvijek je isto i vrlo, vrlo stvarno. I uvijek bi se nesto dogodilo, zadnji put sam saznala Petrovu dijagnozu. To je bilo prije dvije godine. Ne znam sto je veceras potaknulo taj san.

Bila sam 4h sa Blessom u setnji. Napokon, kazem to zato jer me danima progonio osjechaj krivnje da ga ne setam dovoljno. Cini li vam se ikada da jednostavno nista ne stizete, da nikakvi rasporedi tu ne pomazu..

Pokushavam se organizirati vech danima, rezultat je porazavajuchi. Ne vidjam dovoljno prijatelje, ne vidjam dovoljno decka i ne secem dovoljno psa...nastavim li ovako pasti cu godinu u skoli zivota. Treba ispraviti ocjene, zivot se ne smije svesti samo na posao..ali ako ne radish pojavljuje se drugi problem - nemas dovoljno novaca, a onda... nemas za hranu za psa, nemas za izlaske s prijateljima i nemas za vecheru s deckom.
Zapravo sve ovo i nema veze sa Maksimirom, osim sto sam tamo setala Blesa i razmisljala o svemu vech navedenom. Taj park na mene djeluje ljekovito, umiri me. Posebno šumoviti dio. Sjecam se da su mi baka i djed kad su me vodili u setnju za taj dio parka uvijek govorili:" Tamo nemoj ichi. U tom dijelu zive divovi i vile i sva druga sumska stvorenja" (vjerovala sam im i nisam ulazila.. do negdje 13te, kad mi je upravo taj dio bio najinteresantniji). Danas kad prolazim tim putevima i puteljcima (koje poznajem valjda bolje od svog djepa) pozelim sresti neko od njih - ne susrechem ih, ali sama zelja uvijek izmami osmjeh na moje lice i sve postaje vedrije.

Naprosto sam dosla tu, kao sto sam dolazila u djetinjstvu : nekoch sam naime isla u sumu kad god bi mi nered nastao u dushi. A sad je mnogo toga u neredu u mojim mislima, i valja mi ih srediti. U svojoj sam nutrini kopkala i tragala za nechim izgubljenim sto je bilo proslo. Mozda sam mislila da che mi suma to vratiti, da chu u njoj nachi sto sam izgubila...

"Ovdje se nesto dogadja, a mi ne zelimo ni znati sto. Ja ne zelim zuriti s rijechima kao sto je ljubav. Ne josh i ne prebrzo."
"Slazem se. Osim toga, kada netko kaze -volim te-, druga osoba mu vechinom odvrati istim rijechima, gotovo bez rauzmisljanja. Tako se nesto gubi."
"Znam. To bi trebalo nesto znachiti."
"Koju rijech ti zapravo zelis?"
"Onu koju pronalazish onog trenutka kada je ne morash izgovoriti."

Ples je opijen pjesmom.
Muzika je uskomešala zrak.
Ruke nam lete u vis.
Ruke su na tren poput ptica slobodne.
Zelish li me poduchiti voljeti sebe.
Ali ljubav je beskrajna.
Nema ona mjere.
Ti bi da se ljutim.
Ja se smijem.
Slushaj muziku zivota... pleshi.
Pleshi sa mnom.
Smij se. Dishi. Sad. Sad.
Moje che ruke zaokruziti svemirom i zagrliti nebesa...
... a ti mi neches pomochi, mada je u tvojoj mochi.
Ne, ti zelish mojem posustalom srcu donijeti sjechanja...
a moje je jucher umrlo pri porodu.

Give up everything and have everything. Even the sence of giving up something is thinking you have something. You don/t have anything. What do you have to give up? The struggle is that you think you have, and then that you have to give it up.
In the light of this knowledge you wake up and ask what is yours. If something is there, it is there. If something is not there. So what?

Your needs will be met. Relax, When you have relaxed so completely, not possessing anything in the head or wanting to possess anythyng in the head, you will see the substance comes before the need for it arises.
Fear arises with tought, I may require something and then who will give it to me? This is a strain. When the need is there, what is needed will come.
This body belongs to the world. The world will take care of this body. You belong to God and God will take care of you.

There is a difference between a desire and an intention. All work happens through intention. You intend - I want to go somewhere - and you go. All life moves with intentions. If I don`t have an intention to raise my hand, it will not raise. If I don`t have an intention to take the rose, Iwill not take it. Desire is that intention turning into a feverish thought in you. A desire is a thought with feverishness coming in you again and again, again and again, again and again.. that shakes the whole nervous system.
Desire brings a dis-ease in the mind, an obsession in the mind. It clouds the clarity of mind. It brings feverishness and it burns you. It leaves you with scars and wounds. Every frustration, every desire has caused scars in the nervous system, and you are not even aware of it. The first time you become aware of it - Oh, there are a lot of things here I have done to myself - then you clear it up. When someone said, "Desire is the cause of sorrow", he meant have nothing but good intention...

Innocence
There is a value of innocence in life. Remember those moments as a child when you were very happy? Then you were innocent. In those moments when you were in deep love, you were innocent. Inthose moments when you felt very good, relaxed, you were innocent. It is a quality in you.

Love, beauty, truth are all beyond proof. Nobody can prove them. Nobody can prove God is. If someone tries to prove that God is, they are doing something disastrous. Whatever you can prove, you can disprove also. God is beyond our proof and disproof. God is an experience. Your God only you can know. Your beauty only you can see. Can anyone else have your experience of beauty? Imposibile.

Your innocence is your innate experience.

DO YOU KNOW
WHO
YOU ARE?


Kako se predstavljate? Znate li uistinu tko ste?
Kada netko postavi pitanje,"tko si ti?" da li chesto zapravo odgovarash sto zapravo radish ili chime se bavish ili se predstavljash kroz svoje odnose s drugima?
"Ja sam njegov i njezin sin," ili "ja sam doktor," ili "ja radim na tom i tom mjestu, radim to i to." Možesh raditi bilo sto, ali tko si ti?
Da li si ti tvoj posao? Odredjuje li te to? Da li je to sve? Danas mozes biti novinar. Sutra mozes biti glumac. Prekosutra kuhar. Slijedechi dan mozes biti profesor. Ti si roditelj. Student. Bio si dijete, jesi dijete. Ti si pacjent u bolnickom krevetu. Imash gomilu uloga koje mozesh odigrati u jednom zivotu, ali chak ni suma svih tih uloga ne moze se uistinu izjednachiti s tobom, zar ne? Ti si vishe od svih uloga koje si odigrao ili josh igrash u zivotu.
Kada se osoba identificira sa ulogom koju igra, svi djelichi njene lichnosti nisu ujedinjeni. Ona je u toliko fragmenata da ne moze biti svjesna svog konachnog potencijala.
Vjerujem da je to pitanje - tko sam?- pochetak duhovnosti. Putovanja. Proces identifikacije - ja sam netko, ja sam Hrvat ili Amerikanac, ja sam Bosanac ili Meksikanac, ja sam Englez...-sluzi nekoj svrsi, ali definitivno nije krajna istina. To nije absolut.
Duhovno putovanje je potraga za izvorom. Odakle dolazim? Sto ili tko je izvor ovog zivota. (ako nista, ovo je bar zajednicko svim religijama ).. a kad smo kod religija.."ja sam Musliman", "ja Katolik", "ja Krschanin", "ja Buidist",..."a oni koji nisu isto sto i ja nisu moji. Oni mi ne pripadaju!". A u ovoj identifikaciji ljudi su u stanju dati zivot. "Chak i ako umrem, nije vazno, ali ja sam Musliman (Hindu, Krschanin)..to moram biti ja!"
Onda domoljublje..tako to zovemo, jel? Ono.. pitanje nacionalnosti.. Ja sam Hrvat!, Ja sam Bosanac!, Ja sam... Nema razlike izmedju Slovenije i Hrvatske, samo linija na karti. Nema stvarne granice, tek nashe ljudske granice... pa ti putuj prijatelju (al` to je vech druga tema). Zemlja sama ne govori!! Ona ne kaze:"Ja sam Slovenija".
"Ja sam Italija."
U Bozjoj kreaciji svijet je ujedinjen, zemlja je jedno.. bez obzira na nashe granice. Zapravo.. svi mi spadamo u istu kategoriju.. Ljudska vrsta. Duboko sam uvjerena da nema veche duhovnosti od potrage za tim jedinstvom. Nazalost duhovnost kakvom ju danas dozivljavamo je i dovela do ovih podvojenosti (ali i to je skretanje s teme)
Postoji golema razlika izmedju duhovnosti i religioznosti. Religija je poput kore od banane (izmedju ostalog i klizava), a duhovnost je sama banana. Medjutim ljudi idu okolo bacaju bananu i zadrzavaju koru. Religiju chine vanjski rituali i navike, nachin zivota; duhovnost je potraga za izvorom, povratak izvoru spoznaja duboko unutar nas da smo dio Boga i njegovog plana, da smo zeljeni, voljeni, prihvacheni bas mi, takvi kakvi jesmo.
Tim putem svatko treba korachati sam. Netko drugi ne moze jesti umjesto tebe, niti piti umjesto tebe. "Zedan si? Evo sad chu ja popiti jedan sokich za tebe, ti se samo opusti.." Jel` moze tako?
Kada nas istina dotakne, dodje do nas, mi nemamo pojma odakle je dosla. Kao da je dosla iz nekog nepoznatog kuta, nekog nepoznatog podrucja unutar nas samih. Nije li tako? Svi smo to iskusili. Svako umjetnicko djelo je doslo iz tog podrucja. Svaka pjesma. I to mjesto svi imamo unutar sebe. To je ono sto uistinu jesmo. To je dobro predstavljanje.
Sve se mijenja. Pogledajte slike iz djetinjstva. Ja obichno kazem:"to sam ja." Ali moj izgled se potpuno promijenio. Tijelo je drugog oblika i velichine...misli su mi se isto promjenile - ipak znam vishe (bar se nadam). ChAk su mi se i osjechaji promijenili - kad samo pomislim da sam stvarno vjerovala da mi zivot bez Mate nema smisla!!! A vjerujte mi tada sam bila uvjerena da sam to ja i nista drugo. Sve su to tek prolaznosti. Raspolozenja dodju i odu, misli dodju i odu, poslovi se mijenjaju, odnosi se mijenjaju, chak i partneri i prijatelji. Stvari se mijenjaju svuda oko nas, htjeli mi to ili ne, svidjalo se to nama ili ne.
Ipak postoji jedna stvar koja se nijada ne mijenja!! To ste vi. Tijelo se promijenilo - ti se nisi. Nijemi svjedok.

The journey has begun.
If you move, you are light years away.
Neither east nor west
nor north nor south,
don`t move an inch

Between earth and sky
here the goal dawns on you.
Don`t move an inch

The roof is on
with a billion stars,
sun and moon
moving around you.
Don`t move an inch.

Pir je bio super. Vise od toga. Mislim da nije bilo osobe koja se nije smijala i plesala do jutra. Ali pochelo je ovako..."Daj molim te isprichaj me Man. Meni je tata umro jutros." Ta poruka me probudila u 7h. Nije mi vishe trebala kava. Mark. Zovem ga. "Kako si?"-pitam. "Glupa si!"- mislim. "Kakvo mi je to pitanje?! Oprosti. Ne znam sto bi rekla." On se uspjeva chak nasmjeshiti.. "Ok je Tai znam da se ne snalazish u ovakvim situacijama". "Kad?". "Prije sat vremena." Onda slijedi moj novi biser:"Kad je sprovod?" (mislim chovjek je otisao prije sat vremena!!). "Jos ne znam". " Plachemo oboje. Pochinjem mucati.."Mark, znash da ako ti ikako mogu pomochi.. mislim.. ako ti.. nesto treba.. bilo sto.. kad god..". "Znam, poljubi mi Man. Molim te. Nisam joj ja mogao javiti. Javio sam tebi i Fa. Ja ne mogu..". "Znam Mark, naravno da budem. Probaj se smiriti. Ljubi mi Tei." Spustamo slusalice. On ostaje sa svojim bolom ja idem rigat. Uvijek kad me obuzmu emocije s kojima se ne znam nositi ista mi je reakcija. Ovaj put vidim krv. Sjedim na podu wc-a u dvostrukom shoku. Tush.. voda uvijek pomaze. Kuham kavu. Crnu. Cure se bude. Laliz, Nena i ja sjedimo na podu bez rijechi. Ja saljem poruku Krisu (moja druga reakcija u kriznim situacijama). "Man ovo ne treba danas saznati". Zove Fa.."Tai.." na rubu je suza. "Znam"- odgovaram. Dugo nista, samo sutimo. "Man ovo ne smije saznati, rechi cemo da je strgao nogu il nesto." "Ok"- odgovaqram. "Pitala sam ga da kako je."- kazem. "A ja sam ga pitala jel dobro!" Uspjevamo se nasmjeshiti. "Kad stizesh?" (Fa je u Ri.) "Ne znam. Dolazim s Dotom i ekipom" "Ok". Kasnimo frizerki. Zove me Lena "Kris radi, rechi cu mu cim dodje s posla." U 14 trebamo biti kod Man. U 13:15 ulazimo kod mene josh u trenirkama. Ulazim u stan i prvo sto radim..stavljam glavu pod tush potpuno ne zadovoljnaq svojom frizurom. Janin dida nas vozi i mi josh ne nasminkane stizemo u 14:05 kod Man. Fa nam javlja da su tek na izlazu iz Ri. jer vech 45min stoje u koloni. To je prvo sto smo rekli Man, drugo je bio bijedan pokushaj laganja o Markovom ne dolasku. Istina izlazi iz mene jer laz nije dobro prosla. Man nije povjerovala u prichu s nogom, nego je pomislila da joj ne zeli dochi. Prekidam je prije nego se stigla posteno naljutiti. "Ne smijesh sad plakati, nazvat ces ga sutra..." bla,bla. "Tai nisi nasminkana!". " "Ka che me nasminkati chim dodje." U tom trenu stize poruka: "Tai, ja chu dochi do 3.15 - 3.30 pa daj molim te smiri Man da ne poludi. Zurit chu se, pusa." Super. Laliz me sminka. Oblacimo Man, Nena i ja. Povlachim patent i NE!!!! On puca!!! Preko cijelih ledja!!! Vjenchanica kosta (iznajmljena) 5000kn, i patent puca!!! Zove Sonja:" cure kasnim". Ma nemoj!! Hvala Bogu na Djogi!!! Ona ulijeche u kuchu u 15:30 sa mashinom i spashava stvar. Sjedimo u sobi ona sa skaricama i koncem, Man u gachama i grudnjaku s cigaretom i ja na podu vech preumorna da ista kazem. Odjednom chujes Djogu:" cure.. ja sam trudna.. peti tjedan..." Napokon dobra vijest u danasnjem danu!! Sve che biti dobro. Sve che biti vishe nego dobro.. zivot ide dalje.. u istom danu ljudi se zene, umiru i radjaju!!!.. zivot. I opet pochinjem plakati, ovaj put od sreche i nekakvog ne opisivog olaksanja. U 16 je Mag dosao po nju lishen svih bedova i do jutra pjesma, ples i veselje nije stalo... bez obzira sto joj je otac takav kreten da se nije pojavio.. propustio je vidjeti svoju kcer kako blista, lijepsa nego ikada okruzena ljubavlju.

Sinoch je bila 88 izvedba Grdelina iz žuja od Ivice Mijachike. Zapravo kako bi D rekao:"ne mogu ti rechi o cemu se radi, ali posebno nesto". Slazem se. Ali ne zato sto je radnja ne razumljiva, nego ono sto duboko dozivite tesko je il chak gotovo nemoguche prenesti u rijechi. Ljudi se smiju i smiju i za kraj izlaze u suzama. Glumacka postava je vishe nego izvrsna i nakon shopanja ljudi sa enormnom kolichinom sapunica i ne bas pohvalne glume ova predstava je melem. Ako cijenite dobru glumu, ova predstava je nezaobilazna. Radnja prati Dragu koji je nastao po liku stvarne osobe iz Mijachikinog zivota. Covjeku ciji je otac ubio njegovu majku motikom u polju. Covjeku koji je cijeli zivot zaradjivao tom istom motikom. Prostodushan, naivan u bijeloj nediljnoj koshulji, kojem srce nadomjeschuje nedostatak pameti. Poanta: "Dajte srcu radosti" nikoga ne ostavlja ravnodushnim. Osim toga u predstavi sudjeluje i izvrsna klapa, koja nastavlja pjevati josh dugo nakov izlaska iz dvorane...

Kava s Laliz u Markushevcu, napokon smo napravile barem okvirne planove i vech se bolje osjecham. Planiranje bilo koje vrste mi obicno ne uspjeva, ali mi barem daje privid kakve takve organiziranosti. Poile smo kaffee s D-om, a to uvijek djeluje smirujuche na mene :) i josh sam od Enke dobila punu vrechu potencijalnih haljina za svadbu.. sto nije rijeshilo moj problem "sto obuchi?"! A jucher sam josh saznala da mi se Kris zeni 1702 i to na Otoku. Nije jedna josh zavrsila, a druga je vech u pripremi. Ne znam al nekako mi se chini da su mi se svi najbolji prijatelji odluchili ove sezone udomit... a to mi sve govori da sam na dobrom putu da bankrotiram. "Znam da che josh biti mladosti ali ne vishe ovakve u prosjeku 1000 9 stotina 70 i osma. Ja nechu imat s kim ostat mlada ako svi ostarite i ta che mi mladost tesko pasti. A bit che ipak da ste vi u pravu jer sam sama na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno a ponovno pochinje kisha kao sto vech kishi u listopadu na otocima..."

Ti znash da ja ne sanjam, ali sinoch sam sanjala kako gledamo pogreb na morskoj obali. Plakala sam na tom sprovodu. Ali ti si mi dotakao ruku i rekao:"Nemoj, u redu je. Bila je jako stara i volio ju je chitavog zivota".

Ful je ledeno vani!! Evo dokaskala sam na posao i vech dvadesetak minuta se pokushavam ugrijati.. bar mrvu:) Zadnjih dana sam ful pod pritiskom i chini mi se da nista ne stizem. Prije nepunih tjedan dana mislila sam: "kad diplomiram.."...chista zabluda!! Diplomirala sam, a vremena kao da imam josh manje. Onda sam primjetila da sada radim istu stvar:" Chim prodje svadba od Man..." i odluchila sam prestati. Uvijek che valjda biti razloga za nemir, jedan problem chesh rijeshiti necesh se ni okrenuti a evo ti drugog. To je kao kad drvetu rezete grane, obrezujete mu lische, umjesto da ga chupate iz korijena. Novo lische che dochi, nove grane che izrasti - chak gusche nego prije. Dakle primjetila sam da sva moja nastojanja "da sve bude u redu", "da svi budu sretni i zadovoljni" ne vode nikud osim u potpuno ne zadovoljstvo, najprije moje a zatim i moje okoline. Sva moja borba je bez osnova i glupa i tim svojim nastojanjima da sve "probleme" rijeshim chu ako ovako nastavim unistiti sebe a ne njih... sto mi govori da mi je bolje potraziti korijen svemu ovome jer vidljivo nikada nije uzrok, uzrok uvijek ostaje nevidljiv (korijen je uvijek skriven). Nemojte se nikada boriti s vidljivim - borit chete se sa sjenama. Istroshit chete se uzalud, jer na taj nachin ne moze dochi ni do kakve transformacije u vashem zivotu, isti che problemi nicati ponovo, i ponovo, i ponovo. I ako pazljivo promotrite svoj zivot, vidjet chete sto pod tim mislim. Uglavnom ja chu usporiti svoj tempo vech danas i potraziti korijen da se pobrinem oko njega.. a vama zelim ugodan i miran dan.

Evo bash sam se vratila doma od Djoge. Skroz smo u pripremama i organizacijama za djevojacku. Nekako nikako da se sve smiri. Josh ovo, josh ovo.. mozda treba tek sve pustiti da plovi bez upliva. Ber pokusaja kontroliranja ili mijenjanja stvari. Bez opravdavanja, bez onog.. ali nisam tako mislila.. mislila sam.. malo zamorno. Nije li?
Mozda samo ne volim biti odgovorna?
Cini li vam se da se masa razgovora vrti oko proslosti.. dogodilo mi se ovo, bila sam ovdje, bilo nam je... ma mogla bih do sutra navodit primjere pochetaka tih rechenica. Ali nekako nikako da bude sada, a opet sada je jedino sto stvarno imamo. Svi mi imamo proshlost i buducnost. Mozemo samo izabrati hochemo li zivjeti jedno ili drugo. Ali ne chini mi se da ima smisla zivjeti u proslosti. Meni nekako ova buduchnost puno bolje zvuchi.. a buducnost pochinje sada.:)

I znate sto ljudi, onaj Arhimed nije bio lud kad je provalio:"Dajte mi cvrstu tocku i pomaknut chu svijet"..samo tko che znat sto je s tim mislio!

Rado bih te utjeshila;
Ali kako? Kada nista vishe nema smisla,
u tvojim mislima.
Vidish, da mogu.. bih.
Rijeshila bih tvoju brigu vrlo lako.
Dala ti da gledash mojim ochima.
Sve sto te muchi,
sve pred cime strepish...
ja vidim drukchije.
Zamijenimo poglede.

I tako...jucer smo eto slavili..a sad mi treba odmor, idem do D-a na seriju. Vani je ludilo na cesti zbog tekme. Kao dijete svemira slobodnog duha, nemam potrebu previshe obrachati pozornost na pravila koja je stvorio covjek.